Cekajuci poruku, popila sam 2 kafe, pojela 200 grama cokolade i odgledala 3 serije. I dalje nista. Zapravo, jedno veliko nista. Neka mu bude, cekace i on mene jednog dana. Nadam se. Mada, nisam poznata po tome da me neko ceka. Uvek odu prebrzo ili nikada nisu ni bili tu. Mozda se ja uvek nadam da ce neko biti tu za mene, ali izgleda da se uvek razocaram. A mozda da ja njemu posaljem poruku? Bilo bi previse, posto poslednjih mesec dana uvek sam JA ta koja prva pise. A kad pricam drugaricama o tome, moje opravdanje je uvek to, da ne volim igrice i da mi nije bitno ko kome prvi salje. A i sama znam da je to laz, kako ne bih sazaljevala samu sebe. Mislila sam da ce ovi ''problemi'' ostati u tinejdzerskim danima, ali izgleda da dok je ljubavi, poruka, ljubomore i svega ostalog, bice i njih.

Kada pisem, kraj mi uvek najteze pada pa je i sada tako. Ali nemam sta drugo da kazem, osim da se ja i dalje nadam dobro poznatom zvuku 'Samsung' melodije.

Lana